Teče već četrnaesta godina moje borbe sa dijagnozom multiple skleroze. Bilo je uspona i padova, različitih simptoma, hoda sa hodalicom i uz pomoć štaka. Stres na rukovodećem radnom mjestu prisilio me je da odem u invalidsku  mirovinu. Postala sam svjesna da je stres najveći okidač pogoršanja moga zdravstvenog stanja. Kako je stres svakodnevna pojava i nemoguće ga je izbjeći, postalo mi je jasno da trebam naći načine da ga što više smanjim. Počela sam svakodnevno, sat i pol, vježbati yogu – fizičke vježbe za održanje mišića, zglobova i tetiva, vježbe disanja, vježbe opuštanja i meditacije. Moje zadovoljstvo bilo je veliko, a i liječnici su bili vrlo zadovoljni rezultatima i poticali me.

A onda je došla 2011. godina i donijela velike probleme s vidom na lijevom oku. Osim stalnih upala različitih dijelova oka počela je degeneracija žute pjege, tj. problemi s centralnim vidom. Mišljenja liječnika u vezi navedenih simptoma i njihovom povezanošću sa MS-om bila su podvojena. Liječila sam se ambulantno, no to nije davalo zadovoljavajuće rezultate. Tijekom ljeta hospitalizirana sam jer se stanje pogoršalo. Dana mi je pulsna terapija visokih doza kortikosteroida. Stanje je do Nove godine bilo bolje.

Predloženo mi je i da učinim snimku zubi, jer su liječnici imali iskustva da se takvi zdravstveni problemi manifestiraju kod zubnih upala. No snimka urađena na jesen 2011. god. nije pokazala nikakve anomalije. Budući da su zadnji popravci zuba rađeni prije više od 20 godina i od tada nisam imala problema, prevladalo je mišljenje da je žarište ipak na nekom drugom mjestu.

Godina 2012.  počela opetovanim problemima na lijevom oku, a paralelno s tim počela je bol u zubu ispod lijevog oka. Tada sam saznala da se radi o mrtvom zubu starom preko 20 godina. Zub mi je otvoren, stavljen je lijek ali nije zatvoren. Dok je zub bio otvoren lijekovi za oko djelovali su. Poslije stavljanja privremene plombe buknula je upala na lijevom oku i ništa nije pomagalo. Pri ponovnom otvaranju zuba lijekovi za oko ponovo su djelovati i upala se smirivala. To se ponovilo još jednom i tada je bilo jasno da zub treba izvaditi. Nakon vađenja zuba na lijevom se oku nikad više nije javila upala, a slijedećih mjeseci i centralni se vid polagano popravljao.

Poslije nekoliko mjeseci, početkom 2013. god., isti su se problemi pojavili na desnom oku. Degeneracija žute pjege naglo je progradirala.  I doktori i ja bili smo u šoku. Ni jedan oblik liječenja nije pomogao i liječnici su sa velikom žalošću zaključili da je stanje lošije usprkos terapiji. Iscrpljene su sve mogućnosti liječenja i ja sam ostala sama i očajna.

Potražila sam i drugo mišljenje, ali  se ono nije razlikovalo od prvog. Ipak doktorica je bila mišljenja, vođena anamnezom događanja s lijevim okom, da bi žarište ipak moglo biti u zubima.

Tada mi je prijateljica donijela knjigu Kevina Trudeau-a „Prirodni lijekovi za koje „oni“ ne žele da vi znate“. U toj sam knjizi prvi puta dobila informaciju o postojanju holističke stomatologije. Pročitala sam o štetnosti amalgamskih plombi i općenito metala u ustima. Preporuke oboljelima od multiple skleroze ističu važnost eliminacije amalgamskih plombi i svih metalnih nadomjestaka iz usne šupljine.

Na Internetu sam otkrila da i mi u Hrvatskoj, u Zagrebu, imamo holističku doktoricu dentalne medicine – Dr. Romanu Brnčić. Pregledala sam njenu web stranicu i predavanje o mrtvim zubima. Odjednom su mi se puzzle složile, moji problemi s očima postali su mi jasniji i nakon dugo vremena pojavio se optimizam. Prisjetila sam se, naime, da su nakon vađenja mrtvog zuba ispod lijevog oka upale prestale, a oko se postupno počelo oporavljati. Do tada pretežno sam  žvakala lijevom stranom zubala. Nakon toga počela sam žvakati desnom stranom, a upravo tu, ispod desnog oka imala sam još jedan mrtvi zub presvučen krunicom od nikla i zub sa amalgamskom plombom. Žvakanjem aktivirala sam bakterije i toksine koji su uzrokovali velike probleme na desnom oku. Osim toga na donjoj čeljusti imala sam još jednu amalgamsku plombu i metalni most. Sve to bilo je u mojim ustima više od 20 godina, a da zlo bude veće, alergična sam na nikal.

Hitno sam dogovorila dolazak u Zagreb 21.05.2013. god., vađenje mrtvog zuba, metalnog mosta i dvije amalgamske plombe. Dr. Brnčić profesionalno je obavila sve nužno prema kodeksima biološko-integrative dentalne medicine, što uključuje i specijalnu zaštitu usne šupljine.

Odmah sam osjetila veliko olakšanje, kao da sam se riješila velikog tereta. Sat vremena nakon obavljenih zahvata, osjetila sam povećanje energije u cijelom tijelu. Vid na desnom oku mi se malo razbistrio, ravnoteža pri hodu bila je bolja, a noge laganije.

U slijedećih 5 dana stanje se iz dana u dan popravljalo, pa sam peti dan, osim poboljšanja vida, uspjela potrčati i poskočiti, a to nisam mogla godinama. A onda šestog dana vid mi se lagano pogoršao, dok su mi hod i ravnoteža i nadalje bili dobri. Slijedećih nekoliko dana vid mi se i dalje pogoršavao. A onda se opet malo poboljšao i od tada neprestano varira.

Interesantno je da je stanje lijevog oka rapidno sve bolje. Desnom oku treba dati vremena, jer poboljšanja, kad je vid u pitanju, obično idu veoma sporo. Kod dr. Brnčić još sam pod terapijom injekcijama, no sama činjenica da već 20 dana ne trebam ni antibiotske ni kortikosteroidne kapi za oči ispunjava me velikim optimizmom.

I sada godinu dana poslije, napredak je začuđujući. Teški trenuci problema sa gledanjem svijeta oko sebe su iza mene. Konačno opet mogu uživati u čitanju knjiga, što mi je velika strast i nasušna potreba. Televizor gledam bez naočala. Radost života mi je opet otvorila svoja vrata.

Iako sam primila samo jedan set injekcija po tretmanu Dr. Romane Brnčić, hrabro sam, u studenom 2013, krenula u Indiju na 4 mjeseca. U torbi sam ponijela tri različite vrste povećala i želju da završim školovanje za yoga učiteljicu, duboko svjesna činjenice da mi vid možda neće dozvoliti učenje i da će se sve pretvoriti u samo još jedan turistički izlet. Bilo je veoma naporno i teško, ali uspjela sam. Krajem ožujka 2014. vratila sam se kući sa Certifikatom.

Vid mi se postupno poboljšavao, no zbog tolike zauzetosti učenjem uopće nisam shvaćala da mi ta povećala više nisu potrebna kao prije. Po povratku  sa zadovoljstvom sam zaključila da mi je vid puno bolji.

Kad sam pri kraju lipnja imala termin za OCT pregled (optička koherentna tomografija), osjećala sam se preporođeno i bila sam sigurna da će nalaz biti dobar. Napredak je bio očit na OCT nalazu. Moj je okulist ostao vidno ugodno iznenađen i slikovito se izrazio: „Razlika je kao Učka i Mt. Everest“.

Riječima je nemoguće opisati moju radost i zadovoljstvo postojećim stanjem.